B.C. said

Za mene je sreća...

subota, 15.10.2011.

Bila je ovo čudna, otkrivajuća, zastrašujuća i prekrasna godina. I bilo je ovo dugo, lijepo i nakon dugo vremena nasmijano ljeto. Bedasto vrijeme za bedastu curku.

Bedasta čeka bebu...
Jap, nakon toliko nadanja, plakanja i čekanja Jakov / Sonja je odlučio / odlučila biti beba koja će se roditi.
Probila je svoj put kroz začepljene jajnike i izgurala iritantan polip i sve to niti manje niti više u onom vremenu u mjesecu kada rode odmaraju i ne donose djecu.
Predviđam bebi predivnu i blistavu budućnost.

Bedasta kakva jesam, drhturim i na najmanju natruhu boli koja to nije, bedasto sanjam noćne more, nastojim disati duboko i križam sate do magičnog tjedna 12 kada će nastanak moje bebe biti u mom umu uklesan u kamen.

Još samo jako, jako malo...

Sretna sam.
Bedasto sam sretna.

Baby this town rips the bones from your back...

nedjelja, 28.08.2011.

Prošle godine u ovo doba na ovaj dan bila sam pomalo pijana, beskrajno tužna i beznadno depresivna. APSOLUTNO, ništa od svega što sam snivala za nas dvoje nisam ti ostvarila.

Umjesto kuhinje imali smo poklonjen sudoper na dvije koze na „zajebanoj“ ploči od neke tamo gospe; premalenu poklonjenu kutnu garnituru, staklen stolć koji se raspadao samo ako si ga pogledao, spavaća soba bila je prazna osim premalog i pojedenog madraca na sredini sobe bez ormara...

Oduvijek sam patila na „dom“... A dom je mjesto gdje se toplina svakodnevnog življenja stapa u naborma zavjesa i onim tričavim stvarima koje čuvaš na regalu nikad prežaljenih želja...
Prije godinu dana u ovo doba bila sam užasan domaćin, odvratna supruga i najgora kuma na svijetu.
Kao domaćin; nisam pružila ništa osim praznih zidova, dobrog jela skuhanog u sklepanoj kuhinji...

Bilo me sram...
Kao supruga; zakazala sam... Nisam bila“prekrasna“... Bila sam debela – i bez djeteta. I bez kuhinje u bijeloj ili crnoj boji. I bez zavjesa i velikog stola. I bez sofe i jastuka i slika sa našim temama. Bila sam „fail“. U svim točkama postojanja. Bila sam užasna... U 95 kvadrata, moja „užasnost“ je ponirala kao ponikva...

A kumstvo; nije li NAJODVRATINIJI način da pokažeš nekome koliko si jadan da; poput recimo svojoj Ani – NAJBOLJOJ prijateljici koju je svemir vidio prirediš show. Ooooohhhh yeah.... Poput recimo kum kaže u zajebanciji: kaj buraz ne jebeš – ženi ti trbuh ne raste a ti... Odeš u kuhinju i plačeš...
Bilo je toga grooooo stvari; plakala sam. Stalno! Na svojoj prvoj godišnjici!!! Ridala sam!!!

Kao neka tamo mlada djevojka koja ne kuži i ne razumije....
Kao da ovo nisam već prošla...

....

Danas...

Je drugačije...
Kako bi mi Klara rekla; smršavila si...
Jesam!
I kupila sam kutnu garnituru (koju sam prije 45 min skurila s čikom) , moje knjige napokon pjevaju pjesmu udomljenog djeteta, imam karniše i zavjese, imam najtežih ispljunutih 1600 kuna za stolić za kavu – like stiolić!!!! Ima da mi čuva Jakova danas sutra!!! Moj suprug , muž i hranitelj je SAM napravio kuhinju!!! Sam!!! Plakala sam tada – Jezušek – plačem i sad...

Dječja soba je zamjenjena za vešeraj.
Radna soba je samo za goste.... Odvojena – sa wc-om; nitko nikoga ne dira....
Švrćo je debeo i veseo pas. Spava mi na novom madracu; izvaljen na leđa sa svojim bijelim šapama okrenutim u nebo...

Nemam Ti što pružiti Ivože....

Nemam embrij / dijete / slinavi zamotuljak...
Imam sebe, moju plaću, moj um, NAŠEG psa koji je WOW!!!
Nije savršen! On je mješanac između ničega i nečega i obožavam tlo po kojem hodaju njigove bijele šape! Taj pas, TAJ pas će nas obožavati ako vičemo na njega, kaznimo ga – za pola sata TAJ Švrćo će biti The dog...
....
Danas; smo malo drugačji...
Za početak; ja ne plačem...
Za sredinu; imamo predivnu kuhinju, zavjese, novu kutnu garnituru i preskupi stolić za kavu... ( nikad nisam niti tvrdila da sam skromna...)
Danas ne plaćem jer ti nisam pružila dijete u must have roku....
Danas sam zapravo zbunjeno sretna jer jebote; pa kaj je realy 29 krajnje vrijeme za roditi si Jakova?!

Danas sam hladna. S osmijehom...
Tvoja majka me ne voli?! I tvoj tata? Ma kaj ne veliš?!...
Zašto trošiti vrijeme na ljude koji me neće voljeti ni da serem zlatna jaja?! Jer kao meni će biti bolje? Meni bez obitelji?...

Znaš mic; kaj sam naučila?!
Onaj koji s tobom jede govna kad si na vrhu i kad si dolje i koji te grli iako mu fizički prijetiš i koji je TVOJ prijetelj i veseli se s tobom i plače prije nego si počeo ridati; e buraz... To je OBITELJ....
A TEBE...

Čovjek jednostavno MORA voljeti...
HVALA TI...
HVALA...

Nisam lijepa, niti prepametna, pijem ko smuk, govorim što mi je na pameti...
Trpjela sam masline, kuhala sam kave, mješala sam kolače...
Popizdila sam.
Rekoše mi da nemam pojma; rekoh im da odejebu!
Smatram se odvratno odgovornom što se ŠBBKB nikad ne ostvaruje...
Zamisli; ti, ja i Švrćo... Skupismo sve u naramak; i odlazimo.... Daleko; previše je svega... Ti, ja i pas... Na otok, more, svjetionik, riba i mi... Baby – we ARE born to run!!!

Danas; godinu dana nakon – imamo „sve“...
Udivljena sam tvojim strpljenjem....
Nema djeteta, Jakov je na počeku; ali moje knijge su spremljene. Čak smo i skužili da smo premladi za taj presing.... A što nam ostaje nakon istoga?!...

....

Volim te...
Baš jako....
I hvala...
Ti....

Zar si stvarno mislila da je sve to igra?!

subota, 06.08.2011.

Niti sam pametna, niti sam blesava, niti sam hrabra niti sam kukavica, niti sam lijepa, niti sam ružna, niti sam školovana, niti nisam, niti sam ambiciozna, niti sam ležeća, nisam najbolja supruga, nisam loša žena, niti sam kurva, niti sam svetica, niti sam majka, niti sam raspuštenica, niti sam sredina, niti sam vrh, niti sam jebeni Fićo a najmanje Mercedes...

Koji sam vražji ku**ac ja?!

Ne postoji mjesto, gdje mogla bi stati visoko dignuti ruke i pjevati našu pjesmu....

nedjelja, 31.07.2011.

M.M. – tada bez O. – nikada nije sanjala ovako nešto.
Tada biste gledali u tmurno i nadasve tvrdoglavo lice ženskog čeljada kojem je falilo i manira i ljupkosti, ali nipošto drskosti.
M.M je bez imalo zadrške zaključila da će svijet za nju biti savršen.
Baš kao dedin sir s vrhnjem i komadićima špeka svake subote ujutro.
Ništa, ali NIŠTA neće spriječiti M.M. da ostvari dedine snove.
A deda je uvijek govorio; Majo ti si glumica.

I kada je vrištala iz petnih žila jer joj je baka navukla neki užas od mornarskog uzorka majice i traper suknje, onda kad je plakala jer mama nije došla ali je poslala pecivo, kad je otac rekao "budi tiho!" a ona je ridala, onda kad je mater u rijetkim trenutcima navodila na rub suicida jer se ona baš NEĆE okupati nakon što je cijeli dan letila po bregovima i korovu iza kuća, onda kad je njen jedini prijatelj i roditelj - deda Janko umro, a ona se zarekla da neće plakati i umjesto toga popela se na vrh njegove trešnje u dvorištu i ostala gore sve dok je baka nije izvukla silom i prebila iz pretpostavljam sada, čistog očaja.
Ne. Nema šanse.

Kad je stari pizdio i kršio ruke jer njegovo žensko dijete hiće kamenje bolje od Davida, gradi bolje kućice u napuštenim željezničkim rolama od Robin faking Hooda i naravno, pretuče najgoreg nasilnika u razredu jer je oteo bojicu Mileni koja ima manje kila od perca kanarinca – M.M. je duboko i bespogovorno vjerovala da ovdje na ovom svijetu postoji dobro mjesto zvan njen dom.

Samo njen.
Bez sve te groteske i fizičkih sukoba, bez svih tih pajaca, bez svih tih očajnika zapletenih u vlastite suze kao muhe u paukovoj mreži...
Dom... Mjesto gdje svi oni postaju samo sporedne nikad pamteće uloge burleske...

Prihvatljivo građena supruga dočekuje svog supruga u preslatkoj pregači s rashlađenim martinijem. On odlaže aktovku, otpušta kravatu, ljubi ženu u letu... Ne samo ovlaš; onako, jezici se dodiruju, njene slabine podrhtavaju, oči se mute, on se šeretski smiješi i promuklo šapće; nedostajala si mi... Stol, postavljen za dvoje, svijeća s mirisom jorgovana i malen buketić poljskog cvijeća... Dvoje ljudi, predivno posuđe, jedan prerazmažen pas. On se smiješi. Ona je ozarena. Nazdravljaju, koriste i vilice i noževe i žlice. On kaže: ljubavi ova salata je predivna. Ona se osjeća kao nobelovac. Butelja vina, tanke čaše i monokromatski stan... Naposljetku; on je udivljen njenim detaljima; slikom, percem, kamenčićem kojeg čuva od medenog mjeseca... On je uhvati za ruku tek toliko- baš bezveze – pogleda i kaže – znaš mic, a baš te jako volim. Ona skriva suze i drhtavo pita; a zašto?.... – Bez oklijevanja kao iz topa on odgovori; Zato jer si to ti. Zato jer mirišeš tako, jer me u 2h ujutro gušiš zagrljajem, zato jer me budiš u 5h udracima zbog hrkanja, zato jer voliš našeg psa, zato jer voliš mene, zato jer mi slažeš čarape po bojama i zato jer sam zbog tebe pustio kosu i jer me gledaš kao Melkior zvijezdu repaticu onog kobnog dana. Ona plače. Od sreće.

Svakako bih si mogla priuštiti kremu protiv bora, britvice sa aloe verom, maramice koje apsolutno čiste vodootpornu šminku, maskaru svaka dva mjeseca, cipele svaki mjesec i najlon čarape po potrebi. Od vlastite plaće izdvojila bih za barem jedan par cipela sa seksi stiletto potpeticom, neku krpicu i negliže.
Ako me ne bi izveo na večeru; postavio bi deku na našem balkonu, prigušio svijetla, pustio Snow Patrol / U2 / Barry Whitea, kupio bi vino i uzeo moje čaše za posebne prilike.
Ušla bih u stan umorna od premalo plaćenog posla, od tvrdoglavog šefa, od potopljenih ambicija...
Ali on bi se smiješio kuštrave kose, napunjene čaše, otkopčane košulje i bosih stopala....
Uzeo bi me za ruku sjeo na deku; pokazao nebo i rekao
– M.... Znaš .. Ja te volim.
I vodio bi ljubav sa mnom.
Okej; lažem- on bi se seksao sa mnom – drsko, bezobrazno, bez zadrške, vječno.
Dodirivao me, tražio, zahtijevao, tražio, drhtao i dovodio me do ludila opet i opet.

Nikada ali baš NIKADA nisam mislila da je svijet stvoren za M.M. manje od toga.

Sve sam ja mogla.
Ama baš sve.
I sve to baš sama.
Gle buraz; preživjeh faking Hirošimu.
I starog, i staru i batine i suicid i like POGLEDAJ ME SAMO, PIZDEK JEDAN.
Ostavili su me prezreli, odjebali – gle ti si na gubitku.
Tulila bum sama doma ili jednom u xyz vremena pred pogrešnim ljudima u pogrešno vrijeme.
Ali mogu ja to.
Naposljetku – mogla sam i do sada...

-----

Ali ovo nije ono što sam željela biti kad odrastem...
I zašto imam osjećaj da kriva osoba traži pomoć dragog gospodina Arana?....

Kako sam popušila

četvrtak, 23.06.2011.

Ako me pitate kako sam propušila – nemam odgovor.
Bilo je to toliko davno da sam izgubila sva sjećanja na to.
Nešto kao prvi seks; bio je, desio se i toliko me se dojmio da sam ga zaboravila ali radnju ponavljam.
Osim kaj s potonjim nemam crna pluća.

Stvar je u tome da ja volim cigaretu.
Njen okus, njen miris, dim u ustima, dim pored usta, plućni pupoljci mi cvjetaju kad se spremaju na susret, nosnice se šire, mozak iz stadija opće, te kronične depresije na tih par minuta postaje budan, te funkcionalan član ove zajednice.
Nemam problem sa zdravljem – barem ne onaj koji uzrokuje buuuhuuuu pljuga.
Traljava sam bez nikotina, traljava sam i s nikotinom.
Nisam sportski tip, mrzim znojenje, nisam trčala bezpušna,a ni s pljugom jadajadajada.
Čak sam i rolala s osmijehom jer sam se veselila što ću nakon sat vremena sjesti na kavu – s pljugom.
Bez žvaka i kalodonta smrdi mi iz usta s pljugom i bez iste.
Kosa mi je nikakva također.
Koža bla.
Dosljedna sebi i svojim nerealnim ciljevima; tako sam i rekla da ću prestati pušiti s oplođenim jajcetom.
Oplođenog jajceta nema.
Ali moje psiho psihologije ima.
Najnovija opsesija; skrestai, skresati, uštediti, čitati, učiti, navuči 84365863243 čira na želucu na temelju teme: Gospodarstvo u Hrvatskoj – danas. :visi:

Imam 530 razloga mjesečno za krajnji, brzi i bolni prekid između nas.
To je 2 para cipela mjesečno.
Struja + plin a ostane mi i za pivo.
Ako je knjiga na kiosku 19.90 – to je cca 20 knjiga mjesečno!!!
To je super uber kul predsoblje za cca 6 mjeseci!
To je fjuking novi auto na keš za par godina!
A ako mjesečno na puuuno godina te zdrave pameti i s pomalo razuma ulažemo 500 kuna u neke tamo stabilne spororastuće – ali stabilne fondove – za 20 godina biti ću stari prdonja s pozamašnim fondom para tj. sigurnosti kojeg mogu uložiti pa taman i u privatnu fjuking pušnicu! Argh.

Najteža, NAJTEŽA stvar koju sam u životu valjda započela je proces prestanka pušenja.
Ne; ne smetaju mi, dapače – obožavam ih!
Obožavam sve što ima veze s tom jadajadajada navikom al' prevagu nosi 530 razloga mjesečno.
Pet dana bez pljuge je pet dana pakla.
Mislila sam da je na poslu najteže jer svi puše, okej spustiš glavu, malo si nervozan, izraziš se riječima, izađeš koji puta van udišeš dim pored sebe, nastojiš buljiti u papire, knjige, farme, argh.
Ali doma...
Doma...
Ribaš, čistiš, piješ tone i hektolitre čaja s mlijekom, nastojiš ne pobrstiti baš cijeli friđ, brstiš pa imaš grižnju savjest, izbjegavaš društvo, prijatelje, razgovore, sve je mutno, malo se treseš, promjene raspoloženja su užasne a mislim da bi me na sudu bez imalo zadrške vrlo lako proglasili mentalno neuračunljivom.
Kao da su prošli zilijuni godina, a ne 5 usranih – ali fakat usranih dana.
Kaj sad jebote, da radim?
Doživotno budem pizda?
Otuđim se od svih?
Dam otkaz zavučem se pod dekicu, cvilim, psujem, nervozim se, ribam?
Fak.
Ooooo popušila sam.
Ne, nisam se baš opirala.
Frendovi puše, ja sam bila nervozno depresivana, Ivan je pušio i popušila sam si.
Zbogom pet dana muke, muke, nervoze, muke.
Baj!
Fak it.
Neću više pušiti!
Ne želim više pušiti!
Imam 530 razloga mjesečno prestati pušiti!
Ne želim taložiti katran i nikotin, želim taložiti kamatu na 530 razloga!
Oj dekice, pusti otoče i palmo koja trpiš ribanja.

"Dok živim život kojeg nisam birao sam..."

ponedjeljak, 06.06.2011.

Nisam željela biti niti astronaut, niti glumica, niti samozatajna djeva.
Nikad mi nisu bile drage ljubičice, niti suknje do poda, vesele boje a niti usiljeni smijeh.
Bila sam preglasna, previše iskrena, otvorena i nisam trpila sranja.
K vragu, do dana današnjeg ne trpim izmotavanja, prekenjavanja, glumatanja, licemjerje i da povim: sranja.
Željela sam biti normalna.
Kad odrastem.
Da me svi vole, da im budem draga.
Željela sam sama sebi biti prihvatljiva.
Ono; jutrom kad se pogledam u ogledalo da izgledam okej.
Ponekad lijepo.
Možda seksi.
Više tajnovito.
Oprečno sa samom sobom.
Kako do vražjeg vraga da budem djeva na prozoru kad psujem ko kočijaš, smijem se preglasno, a o onome o čemu se usudim pričati neću niti započeti.

E jebi ga...

Nije tajna da želim dijete.
Malo, lijepo i spremno odrasti u čovjeka. Podjelu dva DNK-a na jedno, neko biće koje će zauzeti 20 kvadrata a da nema četiri noge. Jer pobogu tko još ima 95 kvadrata za dvočlanu obitelj?! (Upitala me polupismena vlasnica loše trajne ondulacije na glavi za vrijeme popisa stanovništva) Mi imamo i psa. – iznervirano odgovaram ja.

Normalni ljudi (pretpostavljam) imaju obitelji, kreću u školu, upisuju tenis / klavir, upisuju perspektivne srednje škole, prve poljupce obavljaju u parku pod krišem 2h u noći, piju dva bambusa maksimalno tri puta godišnje, završavaju školu s izvanrednim prosjekom, upisuju željene fakultete, upoznaju čari studenskog života, izlaze, ljube se češće, piju malo više bambija, redovno izlaze na ispite, upadaju na kućne tulume, pronalaze ljubavi, upoznaju opskurne pisce, uživaju u neshvaćenim rečenicama, nikad logičnim slikama, filozofiraju do diplome, s majčinim poljupcem u čelo pronalaze posao, štede, ljube, žene se sa Mate i Mišom u krinolinama svuda uokolo, uređuju stan, rađaju prvo dijete, obasipaju ga sobom i samo sobom, i stvaraju nove normalne perspektivne pasivne 'rvate.

Pretpostavljam...

Nenormalni ljudi odrastaju u đumbusu. I cijelog života pokušavaju taj đumbus pretvoriti u ravnu crtu prekrasne normalnosti. Pretpostavljam da normalno nenormalni pripadnici uspiju; budu tvrdoglavi i snažni i zatome emocije, ne slamaju se i postaju savršeni primjerci normalnih pripadnika civilizacija. Pretpostavljam.
E jebi ga...

Depresivna sam, baš sam jadna.
Ne uspjevam u ničemu.
Jela, ne jela, bila gladna ko' pas mjesecima ili žderala ko Miss piggy – moje ruke će i dalje biti kao da im je vlasnik prvak teške kategorije sporta kojeg odabereš. Frustrirana sam!
Ništa ali pobogu ništa mi ne ide od ruke!!! Aaaaaaaaaaaaaaaa!

Ponovo izlazimo.
Stalno.
I ponedjeljkom i srijedom i petkom a i utorkom i četvrtkom pronalazimo tulume.
Bengam glavom, nosim pete koje pobogu normalna osoba ni u primisli ne nosi niti subotom a kamo li na 8h radne šihte.
Radim pizdarije; teško se nosim s pritiscima....
Počinjem shvaćati....
A ono što shvaćam...
Ne želim vidjeti.
Riješila sam zaostatke iz prošlosti.
Na težak, nepristojan i nikako prihvatljiv način. „Tvog oca se nemoguće riješiti“ – reče frustrirano sijeda osoba zvana moja baka. Kako ne, vidi meni je uspjelo. ;)
Ludujemo kao da sutra ne postoji.
Ovdje, ondje, ples, pjesma, priča...
I uživam u svakoj sekundi.
Pa i mamurluka sutradan. ..

Pretpostavljam da nije normalno da se tako udana, sad ću trideset - godišnjakinja osjeća a kamo li živi.
Sve što imam i sve što želim imati pored sebe – jest on (makar ga ponekad stvarno, ali stvarno želim golim rukama ozlijediti kad smo sami) nitko nema pravo reći da je on ovakav ili onakav; on je moj i meni savršen, a svi ostali sa drugačijem mišljenjem mogu se lijepo pokupiti u krasan... Baš lijepo. I bez pompe.
Osjećam pogrdne poglede njegove obitelji, osjećam neodobravanje.
Nemam djece – mi se ne brojimo.
I nasjela sam.
Ooooo kako sam nasjela.
Ko seljača na domaći pekmez. ;)


Bijah na najboljem vjenčanju u svom životu, a isto ne bijaše i vlastito.
Plesali smo kao da sutra ne postoji, smijali se glasno, pričali proste viceve i upotrebljavali riječi: „jebi ga“ i u „ku*ac“ u istom trenu dok je tona nekih meni nepoznatih mladih ljudi bdijela s nekim vlasnikom banke par sto metara sjevernije.
Smijali smo se kao rijetko u životu, vrištali, pričali, pjevali, plesali, slezena nas je boljela od benganja glavama.
Nas dvoje; dvoje starih prdonja od skoro pa sad ću trideset, bez djece, oženjenih vejst of kisik prostora.

U supijanoj ekstazi, rijetkom trenutku kad povjerenja u ikoga imam, a imam ga samo u njega koga sam izabrala da mi bude muž, priznala sam mu ono do čega sam došla nakon jako, jako puno dana zavijenih u crnilo vlastite depresije...

Mic, ja bih htjela imati dijete više od svega... Ali nisam sigurna da je to vrijeme baš sada...
Glupo je; ali žmirila sam. Očekujući riječi poput udarca.
Volim svoj život, volim tebe i Švrću, volim nas. Kakvi smo sada. Baš sada; neopterećeni s ničim osim sebe. Sebična sam kuja i volim svoje cipele i haljine koje šiva Barbi, volim vino poslije posla i tulume usred tjedna s prijateljima kod kojih smo otišli na kavu. Volim biti cijele nedjelje u bademantlu, volim svoje korzete i haltere i volim biti ponekad sama sa sobom. I ubija me sav ovaj pritisak; nosim se sa nedostatkom oca i matere, besparicom, plaćom koja kasni, mojim ukusom kog tvoji ne podnose, silovanje vlastitog mi uma da nemam vrijednosti dok ne nunam nešto. Možda ne želim dijete baš sada. Jednom – naravno, uvijek. Ali sada želim sa svojim mužem uživati u ovoj fazi ludovanja, smijanja - halo mic – mi se smijemo!!!!

A onda je on duboko udahnuo i rekao: Bogu hvala.

A ja sam onako filmski čula neki odron kako se spušta na asfalt.
I onda smo se malo žvalili.
Olakšani, nasmiješeni....
Onak' ko' vulgarna deca kaj vrijeđaju građanski moral usred Zagreba.

E jebi ga....

Nikada neću biti normalna.... :(

Boring today

subota, 23.04.2011.

Ic priti boring in hir.

Nešto poput davno zaboravljenih, a nanovo pronađenih sisa neke čuvene voditeljice preplaČenog HRT-a.
Ne želite čitati o sretnom braku, o vezi koja je svake godine bolja - gle,buraz, meni bi to bilo prefuj... A je. Ic fjuking boring.
Život ko' život.
Posao koji je postao još naporniji; ali s posebnom tipicom koja radi sa mnom pa eto dijelimo prevelik intelekt za tako malo čiste šefove potrebe da ga iskažemo...Pa preživljavamo... Čuturicama i pljoskama - iskreno.
Brak ko' brak...
Dvoje ljudi koji su naučili slušati.
Politika?! Ko' joj *ebe mater.
Uzrujana sam. Svaki dio mene; ciganska prinčipesa, srboljupka, te velika 'rvatica - svi smo mi baš uzrujani.
Kad svi djelovi mene nisu uzrujani, onda su učuđeni.
Recimo ova teta velikog nosa i malo manjih vokalnih sposobnosti za Eurosong je onak.... Bezveze?!

***

Gle, dobro je.
Imamo posao i male plaće.
Skucali smo za kičn i boravak.
Odrastamo.
Pomalo se mijenjamo; pomalo.
Nismo trudni.
Pokušavam ne oteti djecu () -like wtf?!
Kao, postajem normalna.
Doziram si raspoloženja... Troje djece tjedno; norma.
Više od toga - kritično.
Sarkazam.
Ljudi ne kuže kako funkcionira "pisana riječ".
Ja sam normalna. Trudim se, borim se i postojim. Zamijenih ovisnost -ovisnošću. Brojim kalorijei sate gladovanja. Stanem u hlače "za gripu", vise mi košulje br. 38.
Prestajem s navikom da se uvlačim u živote koji me opterećuju, nisam zen i ne prakticiram jogu.
Redovnu teretanu i *eba*ke bolove od iste nakon dva mjeseca zamijenih s osobnim guštom...
vinom.... finim vinom.
Moje knjige su pronašle topli dom,
Napokon postoji kuhinja u kojoj mogu satima spravljati fine stvari koje će pojesti moji prijatelji vjerojatno u trenucima dok ja "dragam psa".
Postoji velika kutna garnitura na kojoj mogu ležati ljudi koje volim; siti i okej.
Jap - ja sam natzi domaćica i volim jedino i isključivo da se ljudi u mom domu osjećaju sasvim okej. Siti i napojeni.

****
Kao, spremamo se na UPO. (umjetno poptpomognutu oplodnju)
Kao, kažem....
Kao...
Dišem.
Ima li itko osim žene koja ovo prolazi uistinu POJMA kako je to nakon cca godinu dana ustati,obrisati suze za podobuhlih obraza, oprati se, obući se, nasmiješiti se nakon tko pamti koliko vremena i osjetiti da će možda ponovno postati normalna?!
Nakon toliko vremena mogu udahnuti... Uvući zrak u pluća punom snagom. Ne plakati, ne krepavati.... Mogu se sebično veseliti danu jer je svanuo i mužu koji mi donosi kavu u krevet...
Švrćo izgleda puno bolje mojim irisima sad kad sam ga po "duhu svetom" defaulltu čovječanstva prestala doživljavati kao "zamjenu za dijete".
Volim ga više svakog dana.mazim ga VIŠE, jer to je tako.... On JEST pas, ali on je član MOJE obitelji.
btw. 9 kg-a nakon odstrane *aja smatram možda, malo,previše - sad bar imam pokrića da oboje jedemo spešl.
Osim prevelikog stana, režija, kamata... A dobro je...
Ne ŽELIM uopće reći da nešto kao fali...

***

Jer silno želim uzgojiti ovu natruhu sreće u sebi da ću sutra moći izabrati nešto od krpica iz vlastitog ormara bez da ću navući trenirku na sebe uz stalnu misao; koga briga- uz maternicu koja ničemu ne služi -like really- koga briga?!...

Pain in the ass...

nedjelja, 07.11.2010.

Ti znaš da te ja volim?



Baš jako – iako ponekad bacam stvari ili riječi - čak i rečenice uz pokoju čašu, možda koji tanjur...
Ok i totalni sam davež - da ne pričamo o teškoj pomračini zvanoj pms koja eto kod mene nesvakidašnje žene traje samo 30 dana u mjesecu.
A i nisam cvječka – znam, kužim.
Serem, prigovaram, histeriziram, plačem, zanovjetam i uvijek imam nešto za reći. Pain in the ass...
Ili ležim buljeći u prazno i tulim ko' jebeni slon ili sam pred ogledalom i serem koliko sam ogromna – makar jebote, moj nos je stvarno neprihavtljiv a o nadlakticama prosječnog vaterpoliste ne želim niti početi.
Ali bottom line je da te fakat volim.
I iskreno se nadam da si toga svjestan.

Pretpostavljam da ti je bjelodano da volim špagu, oštre bridove, ravne linije, ne boje i red, rad i disciplinu. – Mislim, bilo bi teško ne shvatiti to nakon što ti to ukazujem samo 3851577 puta dnevno. Okej kužim; pain in the ass...
I brijem da mi je uistinu trebalo xyz godina, mjeseci, dana i tvog histeriziranja - na moje - da skužim – da ti ne voliš sve navedeno.
Mislim, naravno, poštuješ home cooked meal i lijepo složen stol i garnituru dog hear free i mirisnu posteljinu i tako to... Pretpostavljam da određenu ulogu u tome igra i moje nasmiješeno lice – što je fakat rear prilika i kada nakon 2 sata mahnitog usisavanja, glancanja, brisanja, pranja, sjeckanja, prženja, kuhanja – stol osvane kao rukom donesen. Zapravo ako mene pitaš, a nekako znam da ćeš nakon ovog monologa imati potrebu pitati to na glas – žene 21 st. su jednostavno zakinute za osnovne, tradicionalne vrijednosti doma i obitelji.
Da – jesu!
Izuzev ako ne volite hranu – onda se ne brojite ovdje.
I muškarci koji sami peglaju košulje – također.
Okej i oni koji metu, usisavaju, peru i peglaju svakodnevno – isto.
Okej – to mi nije bila poanta!

Jako te volim...

Naposljetku ne bih se udala po drugi puta u svom prenatrpanom all most 3 desetljeća starom rasporedu – za tebe.
I zadivljujuće je da unatoč broju poraslih eskalirajućih letećih objekata – ta ista ljubav ne stagnira.
Pretpostavljam da nisi stigao primjetiti na glas kako ja uistinu nisam upravo ovakva.
Jap, baš takva.

Naci domaćica.

Noup, nije me dragi Bogek baš takvu dopremio na zemljicu.
You must know; upoznao si i zavolio sasvim drugačiju ženu.
U malenom stanu sam kuhala cca 2 puta tjedno – ne računam brzo složene obroke svakog dana...
Imala sam i nešto što se zove život – makar i sada imam život.
Samo se drastično razlikuje od kava, piva, prijateljica, klafeže-a, promocija ....
Često me pitaš (sekundu prije nego planem ) zašto više ne pišem...
Zar to udane žene čine?! – Naravno da rade ne pizdekaj sad skupa sa ostalima.

Samo je eto bila baš takva situacija da sam se udala gladna.
Jebeno gladna – ako se dobro sjećaš.

Mislim honney probaj ti 8 mjeseci dnevno jesti cijelih 600 kalorija i ostati normalan.
Da, da, da... Kuiš' imala sam cilj, plan i program!
Sasvim ravno, oštro i bez skretanja!
Savršeni oštar brid!
I totalno sam uspjela imati 58 kg - a taj dan!
Wow!
To su bili ti divni gladni dani...

Ali sad sam udana i ponosni sam vlasnik drugog supruga i predivnog bebe psa.
I nemam blagog pojma što da činim sa svojom maternicom, kratknim suknjama, prostim majicama i provokativnim riječima – osim da se ponašam u skladu sa svojim godinama - a bome i statusom.
Prvi je pobjegao; a jebo me pas ako će i drugi.

Like, enivej...

Voljela bih da sam rođena 60-ih godina sa predivnom haljinom na točkice, pregačom, klincem, karavanom ispred kuće te da mi životni posao, zvanje i zanimanje bude - briga za supruga i dijete.
Ne, ja usitinu nisam famme fatal – ja volim domaćinstvo, pite, torte i piletinu u umaku od mlijeka i naranči..
Ali život je sranje s velikim S i nisam rođena tada te se moj životni put nažalost ne sastoji od toga da mi kuća bude čista, dijete lijepo obučeno dok ja sa rashlađenom margaritom i pečenkom očekujem supruga i hranitelja kako se vraća s posla.
Makar mi moraš dati barem pet iz zalaganja; zbog ako ničeg drugog, onda ovih 10 kila viška nakupljenih u općoj histeriji nedostatka vremena u pokušaju održanja svih sedamsto čoškova pod mojom paskom.

Jer ako je muž, čist, opeglan, mirisan, sit, napojen i zadovoljen sa 3,1567 lijepom riječi – makar ti to baš i nisam pružila ako uračunamo svađe, urlanja, plakanja i leteće objekte – nemoj biti baš tako sitničav – on će otići.
A ja nikada nisam glumila otok i nisam tvrdila da želim i mogu sama.
Želim tebe, tebe sam odabrala, tebe volim i nećeš vjerovati – znam – tebe poštujem i želim ovdje.


Pekla ja suhe kolače ponedjeljkom - za do petka, one sa filom nedjeljom, kuhala ja domaće juhe - jer kocka je ubojstvo, slagala salate i tvrdila da meso mora imati prilog – m-o-r-a; kao što knedla nikada neće biti the knedla ako je ne napraviš doma.
Znam da ne primjećuješ da stan treba baš svaki dan usisavati i da ti beskrajno pilim živce sa brisanjem istog; ne mopom nego krpom i na koljenima nakon mopa.
Znam i da misliš da postoje maleni nevidljivi vilenjaci koji tvoj prljavi veš sortiraju, spremaju u mašinu, vjese nakon iste te peglaju i slažu u ormare.
Guess what?! – Ne postoje.
Podjednako s ekipom koja je glancala kupaonu i wc i zavlačila se dva puta tjedno ispod kreveta s usisivačem.
Otkrili su sindikat i odjebali ovu strahovladu.

Pričala sam ti o svojoj bakici i njenim uvjerenjima što je muškarac u kući.
Znaš da sam na vlastitu žalost nasljedila + nadodala par fanatizama toj fami.
E pa odlučila sam dati otkaz.
Ona gomila vilenjaka sa peglama, sušilima i protvanjima svih mogućih veličina i oblika me uzela pod svoje i sad vrištimo bedasta libre.

Ne mogu si - a ni ti - obećati da neću krepavati od grižnje savjesti nad brojem Švrletovih dlaka na kutnoj, da mi neće biti bed kad dođem kući a umjesto postavljenog stola i mirisa svježeg kruha moj muž sretno žvače sendvič...
Jap, znam ja da ti zapravo nemaš problem sa sendvičem ili pahuljicama i mlijekom, pamtim i one sretne obroke s početka kad si me ozaren čekao s pečenim jajima – oh, Bože stvarno te volim Ivože...

JA imam problem...

Jer prave žene – NEČIJE žene brinu za SVOG muškarca....
Kuhaju mu, usrećuju ga mirisima, okusima, smiješkom, čistim domom i dočekuju sa raširenim zjenicama i rukama.
Pretpostavljam – tako me „bakica“ podučila.
Jer ako zadovoljavaš sve potrebe svog muškarca tada isti neće otići kao što je tvoj

– A rekla sam ti da juhe iz vrećice nisu obrok i da moraš staviti sjenilo na kapke i kako se to za boga miloga izražavaš?!I opet si počela jesti?!

Enivej iz svega što si vidio, čuo, doživio i preživio sa mnom u ovih par godina – oboje znamo da nije problem u tebi...
Ja bih te samo jednom za svagda potpisom na imaginarni dokument molila da se potpišeš da ćeš ostati ako ne budeš dobio ručak od minimalno tri slijeda u kristalno čistom stanu dnevno ...
Potpiši u svojim mislima ponovo...
Sada kada nam dječji smijeh i vriska nije niti najmanje bliže i kada se naš brak „ne razvija prirodnim tokom“.
Ne poznajem raspela, oltare, crkve, ponovno učim bezimeno moliti – a to je tako prokleto teško kad proklinješ u isto vrijeme – pa se hvatam krpa, kuhača, pegle i glumatam...

I zajebavam si brak mnogo gore nego da te doma dočeka salama sir i kruh!
Znam jer si mi rekao to pogledom....

I zato ti želim reći da te beskrajno volim tako lijenog i predivnog i da si hoblam oštre bridove i dajem otkaz!
Bejbe – ovo je napokon oh NAPOKON nova pustolovina tebe i mene!
Uzimam si slobodno – vraćamo se na početak...
Onaj sretan, bezbrižan početak – sjećaš se – hrlili smo sami sebi...

Svakodnevne obroke zamjenjujem teretanom i pokojom pivom - ali nedjelja ostaje. Soriš ali toliko ne mogu uzmaknuti. Nedjeljni obrok ostaje i to od klasičnih tri sljeda.

I usisivač je u Jakovljevoj sobi – žute je boje – upoznaj se s njim.
Btw. Pegla je malo više lijevo pa si košulje možeš i sam ispeglati... – okej , ponekad...
I da; volim kuhati – ali ti neću kuhati svakog dana iako i tebe volim. I volim jezike i napokon ću upisati Poljski.
I ono pisanje...
Eto; pobijedila sam samu sebe...

Beskrajno ti hvala što si bio ovdje brisao mi suze i krv s usnice kad sam se prebila, kad si pružao neofene jer me migrena pokosila i buljio skupa sam mnom u prazno kad me bol prazne nutrine natjerao da se pogledam i kažem: TI nisi ničija majka. Prestani se ponašati poput iste....

Žena sam koja ti voli kuhati, spremati, peglati i gledati te poput boga kad joj se vratiš svakog dana.
Žena sam pustinje i volim te očekivati mirisnih podova, sjajnih staklenih stolova sa sretnim i bezbrižnim psom; pogledaj kako se dobro brinem o našem psetu – pogledaj koliko je ljubavi u njemu...
Žena sam koja plače dok izubija onaj mesni odrezak i mantra neku glupost dok stoji pred vratima hladnjaka i pretrpava se glupostima s lebdećom ogorčenom staricom koja vrištiti o tome kako supruzi odlaze...
Ja sam žena – pogreška – kad ne znam razvući vlastito tijesto za vlastitu štrudlu, pa plačem jače, jedem više i idem sebi i tebi na živce – najviše.
Najmanje sam žena kad se pogledam i mrzim svoj odraz jer je prazan; ruke su mi prazne, gudi pune ljubavi a zavežljaja nigdje...
Odraz mi se smije i pljuje mi u lice; debelo, podobuhlo lice koje je groteska one djevojke koja je u broju 36 ponosno prošetala do čovjeka kojeg je ona odabrala da mu pogleda u oči i kaže – Oooo da... Mic; baš tebe sam čekala – hvala Ti što si mi došao....

Ta djevojka daje danas opći otkaz.

Morati ćeš me voljeti zbog nje iste u koju si se zaljubio...
I jako me strah jer biti će ti teško voljeti me na isti način kad ja sama sebe ne volim...




P.S. Odrezak je u frižideru, juha na peći, krumpir salata u špajzi, kolač u rolu....
P.P.S. Ovo je relativno posljednji obrok u ovom obliku – morala sam ti naglasiti.

Starim?!

petak, 29.10.2010.

Koje je primjereno vrijeme da žena ostari?

Okej ne baš ostari – onako – ponaša se u skladu sa svojim godinama, dostojanstveno nosi duge suknje, ne mijenja frizuru, smije se tiše, prestane plakti, nadati se, jednostavno odiše dostojanstvenim mediokritetom.
Zaboravi na koncerete, tulume, pijanke, prijatelje, pive i jeftine rakije.

Ne mislim na mršave gospe koje jednostavno moraju leći nakon dvije žlice juhe jer su se prejele – mislim na snažne žene koje su sanjali tamo negdje daleko nekada prije mog vremena; žene sa sisama i guzicama i trbuščićem – ono; žene.
Kada te iste žene zađu u rane srednje godine?!
Kada zaključe da ne žele više izgledati ludo, neobuzdano, super i seksi kao da su upravo projahale gole kroz kvart dok su usputni čekaći broja 279 uspavano i u debelim jaknama blenuli, zanijemili i ostali skamanjeni!?
Kada se pretvaramo u naše majke / bake / tete?

I što se događa s nama koji odbijamo slaviti rođendane?

...

Mislim da nikada nisam bila u skladu sa svojim godinama.
To je jednostavni paradoks vremenske linije koju iz petnih žila pokušavam uhvatiti i shvatiti od kada znam za sebe.
Željela sam odrasti, biti velika, biti dovoljno čovjek da mi se ne podsmjehuju – da me čuju!
Sada sam velika i ljudi me se u većini slučajeva boje – ali to je neka druga priča.

U 21 st. imam još uvijek Isuše i Bože , revolucionarne zamisli i ideje i još uvijek pobogu, pričam glasno i na glas – ponekad – i previše.
Ljudi se samitnuju!
Nijemi su!
– Znaš i mi bi tako ali... Jebote ali.

Kužiš ali ja voli duge suknje.
Rijetko
Ali volim
Crne, pomalo ciganske ili totalno white trash uske s naznakama donjeg rublja. Baš volim.
Ponekad.
Jer žena je – žena.
I ako nekim čudom stavimo nemoguće konfekcijske brojeve 36 sa strane; žena jest uvijek bila i biti će žena.
Okrugla, meka, posebna, nježna i lijepa.
Duge suknje volim kad se osjećam poput muškarca; spremna te pregaziti – ili poput Đavla – došla sam ti skutima oteti dušu.


Pokušavala sam održavati svoju frizuru.

Mijenjala sam frizere; a u nedostatku novca i susjede sa penzlom.
Pokušavala sam ostati kratka, srednja, duga, plava, s pramenovima , kovrčava, ravna ili nešto.


Depresija je divna stvar.

Mjesecima ti nije stalo, ogledalo ti je sastavni dio doma poput mikrovalne, ten, stas, hrana, riječi, pjesme, traktati, knige a i kosa je nešto što je netko nalijepio na tebe - a tebe općenito boli kifla.
I za mikrovalnu, i za kosu, i za tijelo, i za seks - oh pardon vođenje ljubavi, rublje, hrana sve ali sve je tako..
Previše....
Ogledalo - što je to?! Frizura je do koje ti – ako me nisi shvatio luzeru – jednostavno nije stalo.

Depresija je strašna...
Kad se izvučem iz iste svakom tome 'ko mi kaže da se primim lopate i štihače i da su djeca u Africi gladna – zaokrenuti ću vratom; oh, samo me gledajte. :pizdeki:

Nisam izašla iz iste; ali sam prije 2 mjeseca otišla kod svoje Klaudije.

Plavu sam zamijenila crnom a i pola glave svela na 1 cm vojničke frizure.
„Jesi li sigurna, dušo?!“ – Oh, da! – nisam se prepoznavala u ogledalu – ne sjećam se da su mi oči ikada sjale ali s njenom aparaturom izgledala sam napokon živom...

Klaudija je predivna žena moje građe toliko lijepa da to ni u kojem slučaju ženske ljubomore ne možeš poreći.
Pričala je o tome kako je odlučila staviti tetovažu ali joj sin od cca 12 godina protestno zajaukao kako je ona mama!
Sada ponovno promišlja svoju odluku.
Da je Klaudija poput ženomajki koje susrećem svakog dana i ja bih se pridružila jaukanju – stvarno, ni uz najbolju volju nije lijepo vidjeti sličicu na nečemu što nosi štof, bež i lice bez šminke.
Bogecu hvala – ona voli Loreal, maskare i odjeću koja ženu čini – ženom.

Dovraga, ja imam dvije tetovaže i prije Nove godine ih namjeravam upotpuniti trećom, a ako mi sunčano nastavi brakovati pa i četvrtom nakon cca još godine dana...
Te su mi sličke magične. Predivne. Obožavam ih. ..

Jap, mogu se zamisliti sa 60om u guzi i sa Atenom na nozi i bebom anđelom na ramenu.
Jap,vrlo jasno vidim crno bijelu Marilyn kako me zavodi usnama sa lijeve podlaktice.
Ooooo da...
Naravno ostatak tijela čeka moje dijete, njegovu predivnu osobnost koja će me zaposjesti i zaljubiti u to tijelo predvnih očiju, kose i usana sa bezbroj pitanja... Ne.... Neću misliti o njemu - pustiti ću vrijeme i kožu cijelog tijela da oslikam njihova nevina lica...

...

Kada ću postati ozbiljna?
Onak – fakat? - bez ovih "sitnih" pizdarija koje čine zidovi velikog stana oko mog supruga i mene?!
Kad ću opet i ponovo, početi nosiiti hlače na crtu, strukirane sakoe, primjerene cipele i košulje?

Kada će mi kosa izgledati u skladu sa mojim godinama?
Hoću li ikada zatomiti glad za koncertima, pivom, plesom, zajebancijom?!

...

U meni se bore žene;

Jedna želi biti savršena supruga – kuham, perem, peglam, usisavam, glancam i ne piškim po tepisima...

Druga ti grabi prazan tanjur, pere čaše i grabi te zelenih očiju jer je Edo u Boogaloou – halo Edo!!?!

Treća leži i plače jer apsolutno ničemu ne služi....




Ne rađa, ne nosi 36, ima velik nos, zajedljiva je i ne voli raspela, Romi su joj dragi, poput i Srba, Muslimana, Kineza , Amera a i Rusa. Poljake posebno voli.

Rijetko zine ali kad zine- brate, to je tornado.
Ne voli ljude. Ljudi je plaše i redovno nanose zlo.
Pa ih izbjegava.
Ona i njena kosa crne boje na pola sa nulericom – i baš „ti baš nikada nećeš odrasti!“ – neću oče. – reče ona i legne ponovo.
Mene je uistinu teško voljeti!
Gotovo nemoguće!
Koji vam je kufer ljudi dragi?!....

Ona tridest i neka ja; ustaje, briše suze, šminka se svako jutro i smiješi se svima.
Jer je to njen zadatak.
Prava supruga i majka (wanna be) se smiješi, smije se, lijepa je i zlatna i ima sređen dom.
I jebo me pas ali nećeš me uhvatiti spuštenih gača kako tulim nad praznom maternicom i neopranom pločom za štednjakom!

Ako me uhvatiš to je zato jer sam ti to JA dopustila!
Povjerovala sam da si mi prijatelj, frend i israla sam sve iz sebe.
Zato jer sama sebi to JA dopustila.

Shit....

Da li je vrijeme da odrastem?
Imam 28 godina - za dva mjesaca ću 29.
Ponekad, rijetko i na nekoliko sekundi osjećam se mlado i dobro i sa osmijehom sušim kosu i bojam oči...
Bez ikakvog pokrića...

....

Ivoz mi je sve; ali iskreno se nadam da ja Ivozu nisam niti približno pola... :(
Da, da, da...

Ja sam baš ONA kuja koja se nada da će on shvatiti i pronaći nešto...

Nešto...
Manje jadno, tužno, plačno, depresivno, očajno...
Razdire me pomisao na išta...


....

Ljudi koji pate se ne bi trebali sparivati s ljudima koji su upoznali sreću i toplinu...

Barem dok ovaj prvi ne upozna čari farmakološke sreće....

Zapisi jednog mizantropa

petak, 22.10.2010.

A kužiš; ljudi su ali fakat bagra.

Ono,like totalno!!!

I totalno ih mrzim i mislim da su odreda postali beskičmenjaci, pizde i licemjeri.
Baš jadnici – jebo i te.
Postaju mi dasadni, postaju mi zamorni, jadni i postajem otok.
LIKE otok- kuiš' ne?!

Bacaj me kam' god si ti to poželiš, ali brate ne ubijaj me im sranjima, prosim te. Onak' lijepo.
Tvoj stari ima ptsp?! – O'š se se mjerit s mojim?! Nemreš stari. Ni da dubiš na glavi. Kuiš ' kad ti moj stari dođe stajati ćeš ko' za Pionire mali moj. Makar za Pionire nisi ni znao, klinjo.
Dala si mu i sad te ne zove. Možda te voli.- Ne, ne voli te, koliko ti godina imaš?!
- Imaš pljugu – nemam. Imam –ali to je relativan pojam.15 komada za deset dana-kužiš stari moj –nemam.
- Ovo je dijete baš lijepo. – Aha. Baš je super.
- Vama se stalno nešto dešava; stalno tako napeti - o jesmo… Ooooo jesmo…

Da bi uspjeli u pretvaranju života morate započeti posao kako spada.
A pretvaranje života jest posao.
Jezivo težak, nikad plaćen novcem, ponižavajući do krajnjih granica – posao.
Da bi se uopće upustili u te pizdarije trebali bi ste biti na čistom sami sa sobom odmah u početku.
Zašto? Kome? Zbog čega? Što ću dobiti s time?
Ako su vaši odgovori ono što ne želite čuti i ti isti odgovori vas tjeraju da budete još više nesretni - onda odustanite. Jer pretvaranje života ima iskonsku bit; učiniti vas iole sretnijima.

Voljela bih imati dijete.
Nije neka tajna.
A ova rečenica jest eufemizam.
Voljela bih jest u stvarnoj meni grčevit vrisak praznoće koji me razdire.
Od 0 do 24.
Svaki dan; bez praznika, neradnih subota i nedjelja.
Kad je u pitanju tuga –odjebi. Neke stvari se ne mogu riješiti po principu dođoh vidjeh i odlučih se ne zamarati. Vrlo jednostavno; znam što je ispravno ali trenutno ne mogu. Zato sam nakon nešto više od godinu dana podvukla crtu i uzela si probni rok u životnoj misiji pretvaranja života.
Ja nisam super kul osoba.
U principu rijetko koga rijetko volim.
Ljudska glupost me umara i čini živčanom.
Živčana sam 0-24.
Želudac i ja; boli nas.
Nema više pretvaranja da su svi ljudi super ako dovoljno duboko zagrebeš ispod površine.
Tko sam ja da grebem ispod ičega?!
Ljudi su u većini slučajeva govna. Nosi se s tim kako znaš. Manje grebem, a i manje mi želudac pati.
Mogu sjesti i krepati.
A to bi bilo baš divno…
Samo tako; dekica i krepanuće.
A ne mogu.
Imam posao i moram ići na njega.
Imam psa.
A dovraga; imam i muža. Kojem bi bilo bolje bez mene i u društvu neke plodne žene koja bi se više smijala, manje se deprimirala, manje analizirala i samo mrčicu više voljela glasne, ogorčene, tvrdoglave ljude. A šipak. On se raspizdi i pizdi da nije idiot i ima pravo izbora… A on; moj Pokemon – bira mene…
Krepavanje uz dekicu zvuči primamljivo...
Bez nekih prevelikih posljedica...


Kad bi Svemir bio ispravno mjesto za živjeti u njemu (osim što bih imala slinavi naramak u rukama) imala bih veliku bijelu kuhinju. Kao snijeg… Oštrih, pravilnih bridova sa prigušenim bijelim svijetlom iznad gornjih elemenata. Sjajila bi poput siječnja i prvi poriv u njoj bio bi vam da navučete velike štrikane šlape jer je toliko lijepa i toliko ledena da vam hladnoća njenog odsjaja pronalazi put od stopala do bedara… Bijela, sjajna, oštra, ledena… Bez ručki, bez detalja, bez boja koje uzimaju ljepotu bjelini.
Svako zrno prašine i prljavštine optužujuće bi bacalo ružnoću i prljavštinu na ledenu kraljicu u srcu mog života.
Bijele kuhinje su poput prirodnih ljepotica. One ne pristaju na oble rubove jer su jeftiniji; one zaslužuju najbolje, oštre bridove. One nemaju potrebu za staklom, mjedi, pozlatom, drvetom… Bijelo jest bijelo. Savršeno i bez dodataka. U čijem krilu bih imala tu čast dobiti odraz bjeline i čistoće… Samo na par sati bila bih blažena i izabrana živjeti u njenoj sjeni s policama i plohama čijim dopuštenjem upotrebe postajem poput nje; čista i prekrasna. Bez mana. Sigurna… U bijeloj utrobi zamamnih mirisa, mira i tišine…

Kad bi Svemir bio poštovanja vrijedno mjesto za živjeti u njemu svakog bih dana kuhala za minimalno troje ljudi. Prijatelje, neprijatelje, ogorčene pizdune, velike pizdune, male pizdeke, velike idiote, susjede, starce i ponekad viđenu djecu. Ništa ali NIŠTA ne može zamijeniti okus čiste ljudskost kada dvoje ljudi sjedne za stol i kada mirisi preuzmu most razgraničenja, a zvukovi vilica i tanjura preuzimaju glavnu riječ primirja svih uzburkanih valova.

Kad bi Svemir bio normalno mjesto za živjeti u njemu ne bih imala potrebu reći na glas: oprosti - nesretna sam – jako…
A nesreća me čini jadnom, osjetljivom, bolnom.

A kad me boli opaliti ću te.
Jer si me zabolio.
Ali nisi zaslužio jačinu.
A ovaj Svemir me učinio nijemom.
Ali daj mi da ti kuham, molim te…
Bez riječi, objašnjenja, rečenica – pliz.
Dođi i sjedni za postavljen stol da ti iznesem okuse emocija.
Ti nećeš imati potrebu reći : trebala bi …- a ja neću imati potrebu umrijeti.
Na mjestu.
Jer znam da bih trebala pronaći sebe…
Biti sretna, mlada tralalalala…

Glupo je da pričam kako mi je teško.
Svima je teško.

Ne mogu pronaći magični broj jednadžbe s mojim ocem.
On je užasan za Boga miloga…
Ali dolazi, izgleda stariji, nije me uvrijedio čak par mjeseci! Wow!
Bio je čak previše pristojan kad mi je rekao da je očito da sam sretna jer sam se popunila.
Da mi je rekao da sam prase debelo znala bih se nositi s tim.
Ovako sam u većem kuferu nego prije.
Nemam pojma što je to obitelj.
Imam Ivoza..
On i Švrćo su mi sve…
Nisam lijepa, nisam mršava, nisam pametna, ne slikam lijepo, ne pišem lijepo…
Ne voli me mater, ne voli me otac – nema ama baš nikakvog razloga da me itko voli.
Kisik kojeg dišem –ne zaslužujem ga.

Ono si što jedeš, a ja volim jesti u nedostatku publike za koju bih voljela kuhati...

Traži se publika...